Jeste li ikad čuli da ljudi razgovaraju o 'zlatnim satima' fotografije?
Obično se opisuje kao sati u i oko zore i sumraka (posebno u sumrak) kada je svjetlost topla (zlatna) i ulazi pod kutom koji olakšava fotografiranje subjekata (tj. Svjetlost dolazi iz niskog kuta što ga čini više čak i na licu subjekta na primjer).
Neki fotografi snimaju isključivo u ovo doba dana (s razlogom) - no pritom bi mogli previdjeti druge mogućnosti koje nam pruža podnevna fotografija.
Jedna od takvih prilika fotografiranja sa suncem visoko na nebu je način na koji naglašava teksturu na okomitim površinama.
To sam prvi put primijetio putujući Tasmanijom (otočna država kraj jugoistočne obale kopna Australije). Tasmanija (ili Tassie kako je mi zovemo) prekrasno je mjesto za fotografe zbog krajolika, ali i naslijeđa. Uživao sam fotografirajući tamošnje stare zgrade i primijetio kakav je učinak imao podnevno sunce kad sam ih fotografirao.
Kada je Sunce visoko na nebu, hrapavost zidova ovih zgrada bila je naglašena dok je svjetlost bacala male sjene duž zida. Iako je udarac bio suptilan, mnogim je kadrovima dodao pravu teksturu i zanimljivost - nešto što ne bih postigao snimanjem u zlatnim satima.
PS: naravno, ne samo da gornja svjetlost koja pogađa zidove (ili druge površine) može stvoriti osjećaj teksture u kadru. Bočna svjetla i svjetla mogu dati sličan utjecaj - evo nekoliko primjera:
