Oduvijek mi je bio san raditi u sirotištu.
Znam. Pomalo je slučajno i nije baš tipično za američku djevojku. Ali istina je: rad u sirotištu bio mi je najraniji posao iz snova. Mislim da sam imala 9 godina. Ne sjećam se što mi je sve to upalo u pamet, ali tada sam rekla mami da želim raditi u sirotištu.
Ponekad se ideje i snovi u životu čine nevjerojatno slučajnim. Sjećam se da sam bila mlađa i pitala se hoću li ikad moći iskoristiti sve darove i živjeti sve snove koje sam imala. Od ranog djetinjstva znao sam da sam vizionar - nisam sanjar, jer sam svoje snove zapravo mogao razbiti na ciljeve i s guštom krenuti u njihovo ostvarivanje.
U ožujku sam vidio kako se ostvaruju mnogi snovi.
Mislim da se i mnogi fotografi osjećaju slično kao i ja: Želimo napraviti razliku u svijetu svojom umjetnošću. Ponekad je teško znati kako napraviti tu razliku. Ponekad se probijemo kroz slike koje snimimo. Ponekad uspijemo kroz izgradnju odnosa. Ponekad to uspijemo ulaganjem i poboljšanjem života. Mislim da je to za svakoga drugačije, ali većinom imamo želju svijetu donijeti ljepotu i nadu. Nekako znamo da to možemo učiniti fotografijom.
Kroz puno planiranja, brojne molitve, desetke e-mailova i nekolicinu voljnih pojedinaca, fotografija je promijenila živote stotina djece u Kolumbiji.
Sa sobom sam poveo 4 fotografa. Imali smo različito porijeklo i talente. Jedan je bio tehnički guru. Jedan je bio vjenčani fotograf. Jedan je bio dragi portretni fotograf. Sanjalo se o tome da postanem fotoreporter u misijama. Svi smo se okupili da podučimo fotografiju kolumbijskoj djeci.
Sa sobom smo ponijeli 10 kamera. Počeli smo u državnoj školi. Sljedeći smo tjedan svaki dan predavali satove "engleskog" putem platforme fotografije. Jedan dan bio je sastav. Jedan dan bio je pravilo trećina. Jedan dan bio je perspektiva. Imajući razrede od 30 do 35 djece, organizirali smo rotacije po 3. Jedna grupa čula bi foto lekciju, dok bi jedna grupa čula foto priču, a zadnja grupa bi vježbala. Imali smo samo 8 minuta po rotaciji i shvatili da je naš cilj ambiciozan. Ali nekako se dogodilo. 200 kolumbijske djece koja nikada ne bi imali nastavu fotografije mogli su čuti nekoliko objašnjenja i savjeta te vježbati s prijateljima koristeći kameru. Bilo je to nevjerojatno iskustvo.
Sljedeći smo tjedan prešli u sirotište u zabačenom dijelu Kolumbije izvan Bogote. Imali smo pola dana s 13 djece, a ne 35 minuta s 30 djece kao u školi. Za to smo vrijeme mogli ulagati jedan na jedan. Iako je postojala jezična barijera, brzo smo naučili točne fotografske izraze na španjolskom. Dok su se djeca fotografirala, koristili smo ih pokretima i izrazima ruku kako bismo ih podučavali, ukazivali na zanimljive teme ili im pomagali da se poboljšaju. Na kraju dana dali smo im nešto neprocjenjivo: vlastite fotografije tiskane putem prijenosnog pisača koje smo donijeli upravo u tu svrhu.
Neposredno prije mog odlaska na putovanje, jedna moja prijateljica rekla mi je da je jednom otišla u Južnu Ameriku i malo vremena radila u sirotištu. Dok je bila tamo, saznala je da su fotografije jedno od najcjenovitijih dobara za siročad. Ta djeca nemaju ništa, ali fotografije su umjetnička djela kojima su vezali uspomene na neopisivu vrijednost. Još uvijek ostajem bez riječi misleći da bismo toj djeci mogli pružiti nešto tako jednostavno, što bi im toliko puno značilo.
Svatko od nas obećao je pisati ovoj djeci svaki mjesec, poslati fotografije projekata na kojima smo radili i nas u akciji. Nadamo se da naša investicija može blagosloviti ovu djecu, koja zaista nemaju nikoga.
Ne mogu vam reći ni koliko sam se zapanjio neiskorištenom kreativnošću neke od ove djece. Uzeli su jednostavne lekcije koje smo im dali i uložili toliko srca u njihove zadatke. Gledajući unatrag, čudim se kako ta djeca možda nikada nisu otkrila kreativnost u sebi da nisu dobila fotoaparate da otkriju tu maštu.
Ovu vam priču pričam ne zato što sam nešto neobično: kažem vam ovo jer se nadam da možete steći inspiraciju da vjerujete u sebe i ono što također možete donijeti na svijet. Ako svaki fotograf kojeg poznajem može svojim darovima doći do onih kojima je potrebna, svijet zaista može postati ljepše mjesto.